Iza ogrlice stoji Tiffany.

Ona je naša zlatna retriverka.

Godinama sam vodio tvrtku, a kod kuće dvoje djece. Veći dio dana netko nešto treba, a glava radi i dugo nakon što zatvorim laptop. Šetnja s Tiffany cijelo je to vrijeme bila moj lijek. Telefon u džepu, tempo po njezinu. Ide naprijed i povremeno se okrene da vidi idem li i ja. To je naš sat, moj i njezin.

Onda je jednog dana bila čudna. Sporija, tiša, kao da si je uzela slobodan dan.

Veterinaru smo otišli više radi vlastitog mira. Nekoliko sati poslije ju je operirao — morao joj je ukloniti maternicu. Život joj je bio u opasnosti.

Primijetili smo to u zadnji čas. Razliku između „danas je nekako tiha“ i „idemo odmah“ činio je samo moj dojam. Vjerujem da bismo, da je tada na vratu imala nešto što bilježi koliko se kretala i kako je spavala, ondje bili dan ranije.

Nakon petnaest godina vodstvo tvrtke predao sam kolegi. Odjednom je bilo vremena zastati i razmisliti što dalje. Iz toga mi je proizašlo jedno pravilo: što god započnem, mora imati smisla upravo u onome što prodajem. Svaka pojedina narudžba mora pomoći, sama po sebi.

Kod ogrlice to mogu reći konkretno. Pas dobiva više prostora jer ga njegov čovjek mirnije pusti s povodca. Taj čovjek zna kako je pas spavao i koliko se danas kretao. A veterinar uz rečenicu „bila je nekako čudna“ dobiva i brojke.

Kod kuće je zovemo Tifi. Po njoj se zove Tifik.

Tiffany je danas dobro i idemo u iste šetnje kao prije. Prva ogrlica koju sastavimo bit će njezina.